Nove ESC smjernice za kardiovaskularnu bolest i kroničnu bubrežnu bolest, izrađene u suradnji s European Renal Association, prvi su ESC dokument u cijelosti posvećen njihovoj povezanosti. Klinička relevantnost smjernica proizlazi ponajprije iz sustavnog uključivanja procjene bubrežne bolesti u stratifikaciju kardiovaskularnog rizika i odabir liječenja. Praktični okvir STAMP obuhvaća probir na KBB, procjenu rizika, intervencije usmjerene na renalni rizik, prilagodbu kardiovaskularnog liječenja i organizaciju zdravstvene skrbi.

Smjernice preporučuju da se u svih bolesnika s kardiovaskularnom bolešću procijene eGFR i omjer albumina i kreatinina u urinu, uACR, čime albuminurija postaje sastavni dio procjene bubrežne bolesti i kardiorenalnog rizika. Abnormalan nalaz potrebno je potvrditi tijekom najmanje tri mjeseca radi utvrđivanja kroničnosti.

Smjernice dodatno naglašavaju procjenu rizika progresije KBB, a ne samo klasifikaciju prema eGFR. Bolesnici s jednakim eGFR mogu imati bitno različit bubrežni i kardiovaskularni rizik ovisno o stupnju albuminurije. Preporučuje se primjena validiranih prognostičkih modela poput Kidney Failure Risk Equation, uz mogućnost njihove integracije u laboratorijske i kliničke informacijske sustave. Važna je i pravilna interpretacija promjene bubrežne funkcije tijekom liječenja. Početno smanjenje eGFR nakon uvođenja inhibitora renin angiotenzinskog sustava ili SGLT2 inhibitora najčešće je očekivana hemodinamska promjena i samo po sebi nije razlog za prekid terapije. U slučaju značajnijeg porasta kreatinina potrebno je procijeniti volumno stanje, arterijski tlak, kalij i istodobnu nefrotoksičnu terapiju.

SGLT2 inhibitori imaju središnje mjesto u kardiorenalnoj protekciji, a njihova se primjena određuje prema bubrežnoj funkciji, albuminuriji i pridruženim bolestima. U bolesnika s KBB, šećernom bolešću tipa 2 i albuminurijom dodatne terapijske mogućnosti uključuju finerenon i semaglutid, čime albuminurija dobiva i neposrednu terapijsku važnost. Statini ostaju temelj smanjenja aterosklerotskog kardiovaskularnog rizika. U fibrilaciji atrija potrebna je redovita procjena bubrežne funkcije i odgovarajuća prilagodba antikoagulantne terapije. KBB sama po sebi ne smije biti razlog za uskraćivanje indiciranog kardiovaskularnog liječenja. Smanjeni eGFR zahtijeva prilagodbu dijagnostičkih i intervencijskih postupaka, uključujući procjenu rizika i smanjenje izloženosti kontrastu, ali ne i odustajanje od indicirane koronarne dijagnostike ili revaskularizacije.

Kvaliteta dokaza nije jednaka u svim područjima. Univerzalni probir ima preporuku klase I uz razinu dokaza C, dok se preporuke za uznapredovalu KBB, dijalizu, aritmije, valvularne bolesti i periproceduralno liječenje dijelom temelje na ekstrapolaciji iz opće kardiološke populacije. Nasuprot tome, ključne kardiorenalne terapije poduprte su čvršćim dokazima iz randomiziranih ispitivanja.

Implementacija preporuka zahtijevat će rutinsku dostupnost uACR, prilagodbu laboratorijskih i elektroničkih sustava te bolju suradnju kardiologa i nefrologa. Za svakodnevnu praksu ključni su sustavno određivanje eGFR i uACR, procjena rizika progresije KBB, rana primjena kardiorenalno protektivne terapije, pravilna interpretacija promjena eGFR tijekom liječenja te prilagodba, a ne uskraćivanje, indiciranog kardiovaskularnog liječenja.

Cijele smjernice pronađite na linku: https://www.escardio.org/guidelines/clinical-practice-guidelines/all-esc-practice-guidelines/cvd-chronic-kidney-disease/